More info

Interviews

TV report about Circumanalis Records (in Croatian)

TV report about independent labels in Croatia featuring Petar Pečur from Circumanalis Records and Zdenko Franjić from Slušaj Najglasnije!/Listen Loudest!. Shown on HRT (Croatian Radiotelevision) show named Briljanteen on Jan 14 2011.

 

Powerset Axiom interview from HELLY CHERRY WEBZINE no. 92/93, November/December 2009. (in Croatian)

 

 

Pre jedno godinu i po dana uradio sam serijal anketa/intervjua sa ovdašnjim noise/industrial/experimental i sl. entitetima u želji da saznam nesto vise o tim ljudima, kako razmisljaju i kako vide celu pricu. Ovo je, moglo bi se reci, nastavak te ankete. Uzivajte i probajte da noktom malo zagrebete po zemlji. Otkricete jedan drugaciji i caroban svet…

HC: Za pocetak podseti nas na svoje dosadasnje radove. Kako je tekao razvoj tvog projekta?

PA: Powerset Axiom zasad nema mnogo izdanja – tek dvije kazete (jedna samostalna, druga split) te dva singla na kompilacijama. Jako sam spor po pitanju rada na muzici jer se bavim s još nekoliko projekata sa strane, uglavnom ne napravim ništa mjesecima pa mi odjednom dođe i onda znam završiti izdanje kroz nekoliko dana.

HC: Kada si poceo sa celom ovom pricom, koja je tvoja zelja bila i kakav smisao ona ima? Sta to tebi znaci a šta bi trebalo slusaocima?

PA: Htio sam prije svega napraviti nešto ozbiljnije i kvalitetnije od svog prijašnjeg noise projekta koji je bio početničko igranje s bukom i istraživanje mogućnosti manipulacije zvuka. S vremenom, zbog drugih stvari koje me više zaokupljaju, Powerset Axiom je postao samo još jedan u nizu projekata i više mu ne pridajem puno pozornosti niti radim dovoljno na njemu. Ni meni, a vjerujem ni drugima, ne znači puno, šta zbog svoje opskurnosti, šta zbog postojanja puno boljih i zanimljivijih noise bendova/projekata.

HC: Ako je tvoj muzicki izraz industrial, noise, i sl sta bi bila inspiracija koja zahteva ovakvu napetu formu?

PA: U mojim radovima glavna inspiracija su uvijek bile bolesti, slike iz medicinskih enciklopedija, osobne patnje, razmišljanja i događaji, ništavilo, praznina i slično – uglavnom, jedan poprilično standardan dijapazon tema za prosječni noise projekt. Koliko je to bilo moguće preraditi u zvukove, a da se nešto od tih tema na kraju doista i čuje, bolje će znati netko drugi.

HC: Kako generalno nekome ko nije upucen intenzivnu buku objasniti i kako ti se cini izjava “There is no such thing as noise”?

PA: Uh, pokušavao sam nekoliko puta neupućenima objasniti o čemu se radi i obično ne bi bilo uspješno. Onda bi im pustio neku buku i uglavnom bi zaključili “ah, to je to sranje, kako možeš to slušati, frekvencije i distorziju?” Nakon toga svaka diskusija prestaje, protiv ljudi i njihovih navika i predodžbi o tome šta zvuk ili glazba jesu se jednostavno ne može. Pretpostavljam da je to ona Cageova rečenica, ako jeste onda ima i nastavak “[...], only sound” – prije svega radi se o različitim stvarima, ne o nojzu kao muzičkom žanru nego o buci kao takvoj, i šta se toga tiče slažem se s njim da je i buka zvuk.

HC: Noise. Muzika ili Anti-Muzika :)? Zasto je jedno, a zasto je drugo?

PA: Da se nadovežem na prošlo pitanje – dakle buka je zvuk, samim time sastavni element muzike, nešto šta i u konvencionalnoj muzici dobro zvuči ako je pametno korišteno, i već cijelo stoljeće polazišna točka za eksperimente, što nas je i dovelo do noise muzike, vjerojatno i najvišeg stupnja eksperimentiranja sa zvukovima, totalnog okretanja starog shvaćanja muzike kao horizontalno i vertikalno organiziranih tonova u melodije i harmonije.

HC: Nastupao si uzivo par puta? Kako zapravo izgleda tvoj nastup?

PA: Samo nekoliko puta, i uvijek u kolaboraciji s nekim. Tako mi je lakše i zanimljivije, više je mogućnosti za eksperimente i nepredvidive dijelove koji uvijek uposle ruke traženjem kill switcha na pedali/mikseti/u softwareu :) Moji nastupi nemaju nikakvu scenu, dogovorene dijelove ili posebne zahtjeve – nakon šta se uključi oprema i muzika krene sve postaje spontano i improvizirano, od redoslijeda puštanja semplova, uništavanja zvuka efektima pa do trajanja seta. Bitno da je glasno i da bude total noise.

HC: Ta neponovljivost napravljene muzike. Prednost ili mana?

PA: Kad je o noise muzici riječ neponovljivost je svakako prednost, eksperiment je eksperiment i ne očekujem, a ni ne želim, da nešto uspijem dva puta jednako izvesti. Uostalom sve se uvijek snima pa na neki način prestaje biti neponovljivo – ako je nešto baš toliko dobro, a ne znam kako do toga ponovno doći, jednostavno uzmem snimku i radim dalje. No svejedno još nisam napravio ništa takvo da sam poželio izvesti potpuno točno kao taj put. Takvim se stvarima bavim u nekim drugim, “normalnijim” muzičkim projektima.

HC: Kaze jedan moj ortak “za sve to ti je dovoljan fruti lups i esid”… Sta koristis u radu? Hardver, softver, gedzet i sl…

PA: Ma ja sam ti totalna budala za te stvari. Godinama se prisiljavam naučiti programirati bubnjeve i svaki put odustanem nakon deset minuta. Isto vrijedi i za ostale programe za produkciju, efekte i slično, ne shvaćam ih i ne da mi se gnjaviti s time. Jednom kad sam shvatio kako se radi u Cool Editu nisam ni pokušavao koristiti ništa drugo za miksanje i snimanje trackova. Ja sam prije svega gitarist, i odatle dolazi većina mojih zvukova i način rada. Osnovni alati su gitara, pojačalo i efekt pedale, ponekad i običan radio ili TV. Sve izvan toga mi je komplicirano i zahtijeva previše vremena, a ja sam često nervozan i nestrpljiv. Jednom kad nasnimim zvukove s tih izvora, uništavam ih dodatnim efektima, režem i ponovno slažem. Onda ponovim isto još koji put i stvar je gotova.

HC: Danas je racunar dostupan svima. Cinjenica je da masa ljudi radi nesto po pitanju muzike sama. Da li smatras da je ta dostupnost dobra i to da svako moze da radi muziku/buku?

PA: Ma znaš, s vremenom me je sve manje briga tko šta ima, tko šta radi i koliko je to kvalitetno. Danas je jako puno govana fino zapakirano i uz finu priču će ih mnogi popušiti, a tako je i s muzikom i s bukom. Na kraju sve ovisi o slušatelju i na njemu je da odabere šta mu se sviđa, a tu neće nikada biti konsenzusa, jer kad bi se svima sviđalo nešto “normalno” i “objektivno dobro/lijepo” onda buka ne bi ni postojala :) Pa ipak, smatram da je dostupnost dobra stvar jer je bolje da postoji mogućnost da netko napravi nešto šta će se nekome potencijalno svidjeti, nego da te mogućnosti nema.

HC: Koliko stizes da pratis desavanja u ex yu u smislu novih i starih imena?

PA: Jako slabo, oduvijek sam bio totalno nezainteresiran za ex yu muziku. Osim noisea, s ovih prostora nisam slušao skoro ništa novije, možda poneki underground bend. Općenito muziku sve manje slušam a pokušavam je sve više stvarati. Imam taj jedan svoj bend, ali to je duga i bolna priča… kao šta to već biva s većinom hrvatskih bendova s kakvim-takvim potencijalom da uspješno sviraju nešto šta kod nas već nije samo sebe pregazilo i zakopalo…

HC: I ovim ti ostavljam poslednju priliku da kazes nesto sto zelis a nisam te pitao i jeste ili nije bitno vama, nama, nekome…

PA: Kupujte izdanja, podržavajte DIY filozofiju i nosite čepove za uši!

 

Circumanalis Records interview from HELLY CHERRY WEBZINE no. 80, February 2009. (in Croatian)

 

HC: Na početku moram da te pitam koji su to motivi za pokretanje jedne nezavisne DIY etikete? I daj neku kraću biografiju etikete…

CR:
Etiketa je osnovana u ljeto 2007. godine, na prijedlog dugogodisnjeg prijatelja i suradnika Igora (Karmakumulator), dakle nastala je sasvim slucajno, kako bismo podijelili troskove za izdavanje Karmakumulator / Powerset Axiom kazete, koja je izasla u suradnji s Noiz Inkvizition Rekordzom, etiketom ciji su osnivaci Igor i Kktz (Gruuthaagy). Jos i prije toga sam se bavio mislju da osnujem svoju etiketu, ali uvijek je nedostajalo novcanih sredstava, a nekako sam smatrao i da tih etiketa ima previse, a kvalitetnih izdanja jako malo. Na kraju je to bila misao prekretnica, pa sam odlucio zapoceti s etiketom koja ce kvalitetom izdanja malo iskociti iz prosjeka. Oko nekih stvari, poput npr. grafickih rjesenja, mi pomaze Igor, jos neko vrijeme dok se potpuno ne osamostalim. Ime za etiketu sam odabrao sasvim slucajno, listao sam nekakav stari medicinski leksikon i ta mi je rijec zapela za oko bez nekog posebnog razloga, pa je tako i ostalo.

HC: Kakava je lista izdanja do sada?

CR: Do sada su izasla cetiri izdanja: Karmakumulator / Powerset Axiom split kazeta (Powerset Axiom je inace moj noise projekt), te sljedeci CD-R-ovi: kompilacija “Montage of heck: A sinister tribute to Nirvana”, Bigz – Sebway Mistral i Gruuthaagy – Cold Imperial Ruins. Karmakumulator i Gruuthaagy su dobro poznata imena na sceni pa ih ne moram posebno predstavljati, samo moram reci da mi je bila iznimna cast dobiti njihovo povjerenje i izdati im nesto. Nirvana kompilacija sadrzi razne zanimljive interpretacije pjesama jednog od najutjecajnijih bendova prosle dekade, a Bigz je ime solo projekta bubnjara iz zagrebackog etno-doom metal benda S.o.M. u kojem sam i sam svirao gitaru neko vrijeme. Zelim istaknuti da su sva izdanja radjena fabricki, profesionalno, osim Bigz CD-R-a kod kojeg sam potpunu kontrolu nad izdanjem prepustio samom artistu kojeg jako cijenim – htio sam da on potpuno ostvari zamisli za svoje prvo izdanje. Kazeta je, kako sam vec napisao, napravljena u suradnji s Noiz Inkvizition Rekordzom, a Nirvana kompilacija je zajednicki projekt veceg broja americkih etiketa (i vecina bendova na kompilaciji dolazi iz USA), te mene i opet NIR-a. Ostala dva izdanja su iskljucivo na Circumanalisu.

HC: Kako biraš koji ćeš bend izdati? Koji je bitan kriterijum? Samo pravac (noise, industrial, drone, experimental…) ili i nešto drugo?

CR: Nema nekog striktnog kriterija za odabir, zapravo bih izdao sve sta mi se svidja sve dok postoji korektna komunikacija s artistom i dok mi dopustaju financije. Nazalost, s cetiri izdanja se jos ne mogu pohvaliti nekim sirim spektrom muzickih pravaca, tako da su tu jos uvijek uglavnom bendovi i projekti koji spadaju u navedene zanrove. Takvi ce i dalje imati laganu prednost kod izdavanja, sve dok po nekom mojem osobnom sudu imaju neku kvalitetu, posto se ne moze bas svaku brljotinu zvukova nazvati dobrim noiseom ili eksperimentalom, a nazalost i takvih stvari ima previse.

HC: Koliki su tiraži izdanja kod tebe? Da li su fiksni ili zavisi od izdanja do izdanja?

CR: Brojka se uglavnom vrti oko 100 komada, i najcesce ovisi o nekom minimumu kojeg mi nudi tiskara. Zasad su sva izdanja bila u tom tirazu, koji put ispadne nesto manje, koji put 10-ak komada vise. Jedino je Bigz CD-R izdan u 60-ak primjeraka, posto smo smatrali da nam vise od toga nece trebati. Buduca izdanja ce se takodjer vrtiti oko 100 komada, osim mozda jednog izdanja na kazeti koje ce ici u oko 50 komada.

HC: Nešto što moram pohvaliti su pakovanja tvojih izdanja. Imao sam prilike da vidim Gruuthaagyjev disk koji je neobičnog formata (mislim na omot) i još jedno izdanje, ne sećam se koje, koje je bilo upakovano u limene vojne konzerve. Kako ti pada na pamet tako nešto i dali si npr teško došao do tih vojnih konzervi… Možda malo čudna pitanja ali verujem da niko nije ostao ravnodušan kada je video kako to izgleda…

CR: Hvala na komentarima, posebno za kazetu, tu smo se Igor i ja najvise potrudili, to je moje (nase) prvo izdanje o kojem sam pricao ranije. Postoji i recenzija te kazete na hombrezone.com gdje je pakiranje dobilo lijepu pohvalu i primjedbu da je to izdanje bolje kupiti sada nego za nekoliko godina kad ga razni skupljaci underground relikvija budu jako visoko cijenili, hehe. Te su limene kutije zapravo pakiranje LPD-a (licni pribor za dekontaminaciju), ja sam premlad da se toga sjecam, ali mislim da je to bila standardna oprema JNA vojnika, a unutra su bile sirete, prasak za dekontaminaciju, papirnate maramice i slicne sitnice. Mi smo, recimo to tako, “nasli” otprilike 130 tih praznih kutija u jednom napustenom skladistu neke tvornice blizu Splita, u jednoj kutiji skupa s iglama za infuziju, koje smo kasnije uz neke tampone, sprice i slican medicinski pribor ubacivali u gotovo izdanje kao “poklone” uz kazetu. Zapravo, te su se limene kutije same nametnule kao pakiranje za idanje, kad smo ih nasli znali smo da ih moramo iskoristiti za to, posto su potpuno odgovarale toj nekoj prljavoj industrial estetici na koju smo ciljali. Izdanje smo prvo planirali napraviti na CD-R-u, ali u ove kutije moze stati samo kazeta pa smo na kraju isli na to rjesenje. Omot za Gruuthaagy izdanje, odnosno njegov format, se isto tako nametnuo sam od sebe. Naime, nasao sam u Zagrebu neku firmu koja povoljno prodaje prozirne kesice sa zip-zatvaracem, jer sam htio da izdanje bude upakirano u nekakav celofan a da bas ne kupujem stroj za celofaniranje hrane, pa je tako na kraju omot tog CD-R-a dizajniran po formatu kesica u koje je pakiran.

HC: Da li uspeš da prodaš svoja izdanja i povratiš troškove? Da li se danas izdavanje svodi na razmenu diskova sa ostalim izdavačima (kao što je danas tako uglavnom sa fanzinima)?

CR: Nazalost, od ulozenog novca natrag ne dobijem uglavnom nista. Ne znam jesam li prodao petnaest komada svega zajedno. Sva izdanja idu za otprilike tri eura, sta smatram da uopce nije visoka cifra, ali eto, kad ih pokusam rasprodati i za euro po komadu, opet se nitko ne javlja. DIY etikete se po mom iskustvu definitivno svode na razmjenu s poznavateljima takve muzike, uglavnom drugim izdavacima, nesto rjedje s nekim pojedincem koji ima nesto zanimljivo za razmjenu, a vecinu primjeraka zapravo poklonim nekome za koga znam da slusa takve stvari. Nadam se da ce ovaj intervju zainteresirati nekoga za moja izdanja (ili neka druga koja drzim na distribuciji), pa da ocistim ormar i podove od kutija s CD-ovima :)

HC: Da li bolje idu na “tržištu” izdanja domaćih bendova ili stranih?

CR: Ma, ne ide nista… :) Obzirom da je vecina mojih dosadasnjih izdanja zapravo glazba domacih autora, mogao bih reci da oni idu bolje ali realno, mislim da to nema veze kod ovakve scene, posto nitko od njih ne prenosi nekakvu direktnu vokalnu poruku na nasem ili stranom jeziku pa da bi to moglo praviti nekakvu razliku u odabiru. Ovi glazbeni zanrovi, makar ono sta se nalazi na mojim izdanjima, jednaki su po svemu, bilo da ih stvara netko nas ili netko tudji, a smatram da su krajnje glupa razmisljanja kupaca po kojima se nesto kupuje samo zato sta je strano (“bolje”), odnosno ne kupuje jer je nase i “losije”.

HC: Koliko je nezavisno izdavaštvo danas razvijeno a koliko je opet u krizi? Danas su nesumnjivo bolji kontakti ali je kultura nabavljanja izdanja daleko manja nego ranije. Dakle, kako bi ocenio stanje izdavaštva kod nas (mislim na EX YU)?

CR: Ne mogu iz svojeg iskustva bas dobro govoriti o nekim prijasnjim vremenima, jedino mogu prenijeti neke svoje dojmove koje sam dobio razgovarajuci sa starijim ljudima sa scene. Negdje na pocetku intervjua sam spomenuo kako smatram da postoji previse tih nezavisnih izdavaca danas – zapravo svatko moze umnoziti nekakvu snimku, sve to upakirati s nekakvim imenom na omotu i biti nezavisni izdavac. Mislim, naravno, tako se to sve ustvari i radi, ali kvantiteta svega toga je stostruko premasila kvalitetu gotovog proizvoda, i s tog aspekta mogu reci da mi je zao sta je danas sve postalo tako lako dostupno. Imam jos jednu veliku zamjerku na izdavace – jako niska kultura komunikacije, ne u smislu da je netko nepristojan, nego u smislu da se mnogi jave za nekakvu razmjenu, pa kad pripremis sve i posaljes im onda vise od njih nema ni glasa da su primili paket, ili nikad ne posalju paket koji su ti obecali ili, ono sta mi je “najdraze” – posalju nesto preko nekoga tko to posalje nekom trecem pa onda to putuje od osobe do osobe koja ti mora dati paket ali se ne javlja mjesecima i ako na kraju i uspijes primiti paket dodje ti da posaljes i njega i sve te ljude skupa u tri krasna mjesta, pa se vise i ne veselis tim CD-ovima i dodje ti da pobacas u smece sve sta imas doma jer ocito da nitko nista ne cijeni kad imaju takav pristup. Ne volim sta se tako neke osnovne stvari rade jako neozbiljno – razumijem da su financije problem, da se nema uvijek za postarinu, da se nema za kvalitetno izdanje – ali ako nesto ne mozes napraviti kako treba, makar na osnovnom stupnju, onda nemoj ni raditi, jer ljutis druge a od sebe radis budalu. Eto, moja ocjena bi bila nekakva srednja zalost – ima puno muzike, puno izdanja, sta se toga tice, izdavastvo je razvijenije nego ranije kad se teze dolazilo do muzike, ali pristup svemu tome i ozbiljnost u radu i komunikaciji su na jako niskom stupnju, kriza je sta se tice toga…

HC: Šta misliš o net izdavaštvu? Koliko net kao virtuelni medij ubija materijalna izdanja?

CR: Kao i etikete koje izdaju fizicke primjerke – smatram da su i net-labeli prerasireni, tim vise sta je za tako nesto potreban minimum ulaganja, sta sa sobom neminovno donosi i veci broj svakakvog smeca koje se pokusava gurati kao noise, industrial i ostalo. Naravno da postoje i kvalitetni net izdavaci, ali oni su u debeloj manjini obzirom na beskonacnost interneta i myspacea. Net je za mene dobar medij koji omogucuje brzi preview necega, brzu razmjenu besplatne glazbe (koju bezpogovorno podrzavam) ili prodaju glazbe nekome tko ne moze ili ne zeliti kupiti/imati fizicko izdanje. Ali osobno, kao izdavac i pasionirani kolekcionar muzike, i dalje sam puno naklonjeniji fizickim izdanjima – eto zvucat ce perverzno – ali volim drzati nesto u rukama, nesto ograniceno nekakvim medijem, koji ce doci do kraja i ja cu ustati okrenuti ga na drugu stranu ili spremiti u omot, a dok svira citati tekstove, gledati artwork i slicno. Vecinu toga sta skinem s interneta samo brzinski provrtim da dobijem dojam o cemu se radi, i nakon toga zavrsi na nekom DVD-u s ostalim MP3 fajlovima koje necu nikad vise poslusati. Rijetko kad se zakacim za nesto u digitalnom obliku, a ako mi se bas jako svidja onda se potrudim kupiti i materijalno izdanje ako je jos uvijek dostupno. Ali to sam ja… koliko vidim, vecina glazbenih konzumenata danas skida muziku i uopce ne mari za materijalna izdanja, posebno slusatelji komercijalnije muzike. Srecom medju publikom koja slusa muziku kakvu ja izdajem, te jos neke odredjene muzicke pravce, postoji ta ljubav prema materijalnim izdanjima, i vjerujem da ce kultura nabavljanja materijalnih izdanja opstati medju njima… Sve dok ne dodje nesto toliko dobro da zamijeni i digitalne formate i ploce/kazete/CD-ove, ili se digitalni formati odjednom ne ugase brzinom kojom su i nastali.

HC: Da li je možda upravo internet taj koji je doneo neku novu vrednost fizičkom izdanju? Obzirom da su fizička izdanja sve ređa (i u sve manjim tiražima), da li time ona dobijajnu na značaju i na vrednosti?

CR: Eto na ovo pitanje sam dobrim dijelom odgovorio gore, ali moram reci da na tom prokletom internetu ima toliko toga za kupiti i da mi lova neprestano curi iz dzepova kad na eBayu nadjem izdanje koje zelim, a ono postoji u tri razlicita artworka, pa ploca u tri boje, pa japansko izdanje s cetiri bonus trake, a ja naprosto moram imati svaku verziju… Definitivno internet tim izdanjima daje neku vecu vrijednost time sta ih predstavlja sirem krugu ljudi, bez obzira na tiraz. Da ne spominjem cijene koje neka izdanja postizu upravo zbog svoje rijetkosti ili nekakve price oko njih, kad se za njih zakaci desetak ljudi spremnih da daju tri mjesecne place za taj komad plastike…

HC: Pred kraj, koji su planovi za neka buduća izdanja?

CR: U zadnje vrijeme sam se malo zasitio svega pa stao sa izdavanjem, a na to je najvise utjecalo to sta se postojeca izdanja skoro uopce ne prodaju, pa nemam bas financija za neko novo izdanje, a gomilanje CD-ova koje nitko nece kupiti mi se sve manje isplati. Ali svejedno, vrag mi ne da mira, pa ce u sljedecih par mjeseci izaci tri ili cetiri nova izdanja koja sam obecao ljudima i odlucio dovrsiti, a za kasnije cemo vidjeti. Jedno od njih ce biti solo projekt basista iz hrvatskog doom metal benda Throm, odlican industrial materijal pod imenom Clad In White. Dva izdanja ce biti reissue izdanja koja su izasla na staroj Igorovoj etiketi Carpe Diem! Records, i izaci ce opet kao kolaboracija mene i NIR-a. O kojim je materijalima tocno rijec neka ostane mala tajna zasad, posto ih pripremamo kao iznenadjenje tim artistima… Saznat cete ubrzo ;)

HC: Na kraju reci šta te i dalje motiviše da i dalje guraš celu priču i dokle bi ona mogla da traje?

CR: Vidis, nemam pojma sta me motivira. Zadnjih mjeseci sam cesto razmisljao odustati od svega, jednostavno pokloniti ostatak izdanja i posvetiti se drugim projektima a opet, s druge strane, ne zelim stati na ovome kad znam da ima jos dosta kvalitetne muzike koja se uz malo truda i ljubavi prema svemu ovome moze uobliciti u pristojno izdanje koje ce barem desetak ljudi rado imati i slusati. Obzirom na stanje s etiketama koje sam opisao ranije, i obzirom na to kako “ide posao”, motivira me ili ludilo ili nada da ce biti bolje. Ako Circumanalis Records potraje jos par godina, pitaj me tada isto pitanje, bit ce zanimljivo vidjeti hoce li se odgovor promijeniti. A ja se nadam da hoce.